noću

tuga polaže jaja među
lopaticama, u šumi kišnih
jelena. ne može umor da mi
stane u ruke, ne može da
stane vrijeme u životinje.
ovaj moj mačak me uči
strpljenju iznutra: načuljim
uši, u mojoj krvi se kupa
mjesec, ispod njegovog
pazuha moje srce, krv mi
kupa srce, mjesec je čist kao
srce, u samom sebi se čistiš,
a vanka je tvoje krzno, i spolja
svi te vide kao životinju,
prelaziš noću krovove kuća
u kojima spavaju ljudi, a
ljude danju briga za tvoje srce
i za tvoje brige noću.

spavači po kućama

od boga sam naučila da
držim dlan preko čela dok
spavam da mi u snu ne
iskoči živa duša koja tamo
sjedi. ko tako nježno spušta
kišu na zemlju? tiho je,
možda sam progutala srce.
kao oni crnci potomci
lavova, koje guši zlatni rep
koji im se savio u grudima i
pucaju od tuge nekoliko puta
u istoriji, pa onda opet.
sumnjam da spavači po kućama
znaju išta o tuđim brigama, sumnjam
da ih brine to što rudari čeprkaju
po zemlji. sumnjam da će čuti
kad joj lopatom probiju srce.
a možda ustanu iz sna uplašeni
i vrate se u krevet. možda sam
progutala srce, i kad ga otkopaju
od njega ništa više
neće moći da se napravi.

iz pisama mom srcu

u moje srce zvono zvonili ste krinom

ima u grčkoj jedna siva crkva
u kojoj ću se nekog
tamo dana
udati za svoje srce

kojeg nema na udicama
oko vrata
kojeg nema
ni da potopiš grad u jezero

"bilo bi mog života
i da nema svijeta"

ili grčke crkve
koju ujutro kupaju
talasi u suzama

moje srce u bijeloj haljini
skreće vrijeme u zvonicima
nekog tamo dana

a onda ćemo sjesti
na kamenoj klupi na kritu
i sačekati da padne
moje srce zvono

ne pamtim

glava je kuća otvorenih pesnica u kojoj slobodno
padaju pisma i nečije dobroveče odjekuje
ne pamtim

ali to nijesam ja, to je vrijeme
tako namjestilo
da mi puca dlan kojim hoću da sačuvam
čelo od zvuka noćnih autobusa

obično ni u čemu
nema ničega
i prazni autobusi voze prazne putnike

a ja hvatam strašan zalet, skačem
u svojoj čaši vode se okrećem
na stomak

tako se borim
gutam sjajnu udicu

a autobusi prolaze
i tihi putnici
slušaju na radiju
moju kitovu pjesmu


kako te tražim

snijeg na bijelim lopaticama
i na njega kapne malo
vrlo malo
krvi s neba

grade
kako fino nestaješ
najviše od svega tvoje kapije
na kojima spavaju djevojke
po kojima mrak pravi
svoje koračnice

vraćam glavu u rijeke
da budem most za daj bože
što da ne

i moji molitveni prsti
kada dodiruju bilo šta
kada lomim hljeb za zimu
kada bacam hljeb za dobroveče

idem kući, tuđe životinje
stare u prozorima
a tebe nema da mi pomogneš

pisma mojem srcu

voljela bih da mi u san stigne otvorena pesnica
i da u njoj pročitam:
srce je hljeb sa sedam kora
pa da se probudim i kažem:
vratite pisma pošiljaocu

i onda u ranu zoru
bosa, po julskim baricama
preko beskonačne bašte
odem i okačim prste
o kokošinjac

vidi kako su meka i pernata
pisma bože
koja čuvam u njemu


8888888888888888888888888888888888888888


padaće kiša, prodaću dvadeset ulaznica

kad svi odete kući, sa svojm psima
i samo meni ostanu tople klupe
za moje tople kosti

jer sada sam ja
moje malo kraljevstvo
u koje mjesec skače žmureći

roni ribe na dnu rijeke,
okreće ih na stomak
i gleda u svoje lice


8888888888888888888888888888888888888888



nosim ga na uzici, ko nas god sretne
mogao bi da nam raskopča košulju
jer tamo nas nema
moga srca i mene.

u bijeloj korpi sjedi djevojčica
i ljušti beskonačnu jabuku
iza mojih dugmadi, na njenom licu
je predveče, sjedi i ljušti
beskonačnu jabuku
a kore padaju
kroz vazduh jednu godinu, dvije godine
kore padaju i grizu jastuke

a djevojčica sjedi i ljušti
beskonačnu jabuku.

nosim ga na svilenom gajtanu
jedno moje dugme
koje je izgubilo pamćenje
nađe ga djevojčica
u srcu jabuke

putuje li do mene?

pravim noćni oglas
za svoju ljubav:
bacamo hljeb
u more

tri noći

opet noć bez psećih očiju. malo samo zagrebeš
kućna vrata i ona se otvore, zato što te
tvoja kuća voli jer te poznaje. koze u kuhinji
nježno pomičeš i ideš da staviš kafu.
upališ svjetlo anđeli griju prste nad šporetom,
kruže oko sijalice, gurkaju se ramenima
gledaju te u lice.
bog gleda kroz tebe i vidi kako mravi
dižu crkvu na seoskoj budali
i to je isto odakle god da dolaziš, oduvijek.

osim onih noći bez psećih očiju
kad neće da te puste u tvoju kuću
pa spavaš izvan svog sna
na otiraču, ispred vrata
pored pasa iz komšijskih snova.


###


ništa kao
noć bez vjetra
kad uši padaju
s drveća na zemlju
cigani lutaju po svijetu
traže
bijelo biciklo
nema ništa kao
nešto malo žuto
to ti stavljam
maslačak
u džep na košulji


###



izgubila sam novčić  i sjetila se
da je sreća plava djevojčica da ja nemam
u šaci ni pramen
njene kose
ali koštice na očima
imam kao pisma nekoga
iz dubine voćke čija je soba
sada ludnica u drugom selu
do koje više
ne stiže
ni bačen kamen