album porodice

srce

godina drvenja je prošla preda mnom
presvukla se na ivici u godinu davljenja
niko nije šapnuo
ništa

ako gdjegod stanem pod strehu kakve
budućnosti
ako se razgalim u sjutra
slučajno
a sjutra me neće voljeti
načuljim i čujem:
slomljeno

niko ništa nije šapnuo




u duhove

ne zalazi
kralj duhova sa praga kuće
moje majke
plav preko vrhova
meni obećan stigao
jednu noć prespavao u mehanizmu
načeo pijesak
sad ga opet čekamo

na ramenima topao pritisak od djetinjstva
naših roditelja i soba
u nama podijeljena
jednom sjenkom svile na pola
da li te noću stvarno čujem
ili to ja pjevam za tebe

ne zalazi



majka

da odspavam u repeticiji proljeća kada me
izbaci
hoćeš li me
marljivim prstima
ponovo prespajati

jednog dana ova će se vrata
zatvoriti
i to više neće biti tvoji
koraci koje ću misliti
da čujem

i soba pod vodom
neće izroniti




i moj deda je nekad bio dvorac

plave figure moje stare porodice
zlatne do lakata
silaze sa rubova horizonta u pasinu

krunišemo me jutros
u noćnoj bašti
na znak padaju na koljena
obećanja da ćemo me voljeti

klonem u aplauz
potom zaplovimo vodovodom

liječe me dugo na ušću
u rijeku
kisnem u laku noć
srećna

prvo u zlatan eho unutrašnjosti ove fontane koja nam se postavila
neko pustio dijete da luta

da li zriš pitam kad ga se dotaknem usnama
i kako prolaziš među dvjema vodama

dijete ujutro izvire grudima na brijeg
poslije podne oblak namaknut

molim ga da spava u mom ljetovalištu
u ljubavi pod pazuhom na sigurnom

zveči zub noći i pada sijalica i strava
zatim se budim naglo na ogradama

govorim kako sam se utješila noge na ramenima
ponijela jer sam potrošila tražeći te.
oko mene šušnule i one krotke
padavičarke pustinje potom izašle
velike porasle stasale
u djevojke
dale mi neprošiven drugi kraj
svijeta da zategnem kad stignem.
nestale.

zatim naglo zaspim

u prvi kraj zemlja pjeva
to dječak na note i bol u cijevima
ovog svijeta ne može da zaspi.