možda će
mjesto što me ostavlja
samu na čitavo ljeto
doći za ramena

sa obramnicom i dvanaest ruža
za ravnoteže

i možda će
brod
da se snađe za san
kad ne gledam
kad noću ustanem
i otvorim prozor s druge strane kuće, rijeke
da strepim nad tuđim vodama
ako već u mojim rukama niče konj
uspomena na snagu od pokojnog dede
to i stari poni, sve od ostavštine
neka bude smeđ, od porinutog neba
hoću reći pomirenog, i odlutalog
za dan kad voze djeca
da pršti u pijesak
građa za sreću

to je bila prilika da se ponovo živi

nakon što se dokotrljalo doba
drugi put

pokazali su mi stari psi koji me prate
od djetinjstva

čije oči to polažem na dlanove da ih ne smeta vrijeme
koje vrijeme uspijeva ispod stola
i usporava,
na čije uši ljeti diše kuća postavljenih stolnjaka
koji se to dobri ljudi guraju u našem dimnjaku
ko nas to čuva dok stoji na rukama
u nama
ko me popravlja kad ne gledam
ko me kući
i u čijoj muzičkoj vodenici slušam
kako volim i koga

moram da se klonim visoke trave u kojoj kašlje vedrina
ovako istegnuta preko svijeta kao stara zmija
djeca me se plaše kao prehlade
i ne skaču više bezbrižno u travu
kao nekada

uskoro će na ovom mjestu
roditelji istoj toj djeci
pokazivati autobuse kao zvjerinje
i neće od mene biti ni traga vremena
po džepovima

onog vremena

u kojem se pilo cvijeće na prazno srce
i mnogi mnogi veseli zvonovi
šetkali se molom kao razroki oleandri

stari smo i prošli ali ipak
vičemo živjelo naše sunce zasukano
 i sunce ipak
živi