мајдини кокошка и трапезиста

петак, 30. новембар 2012.

drvo čaja

spava gladna
za tobom spava
koštana stanica
i u njoj
spavaju gladni
svi
koji su ikada
vidjeli svemira

gladan je i u ruci
koju spušta na izvjesnost mjesta
titan koji je grizao brodove umro
od slanosti

zvonilo u hramu u rijeci gdje
prvi put viđen je div kako se kupa
u svom metalu i posljednji je
put viđen

недеља, 11. новембар 2012.

album porodice i dalje

ljubav

moje oko koje se ne završava nikada pa ni pod vodom
i ne zalazi ovo u nama niti tone
i nije se nikada probudilo


igra

ponekad sam ti nekoliko godina sjete.
i poslije dugo napuštam tu kožu
i ide mi krv na nos

preigrala sam se
kao
sat
mali radnik bez ruke uspomena iz vojske
kada zaspim preko kablova
natopi me i vidim te
ti si tu u nekom uglu
i ja ti prilazim
sa velikim načetim rukama
i ujutro ti si kao umro
i onda se ja razbijem
i zaražena i zlatna šapa vremena
i preko nje jestiva mahovina
to me prekrije
poslije tog sna


dolores je magla

leđa stare na svoju stranu i ako osjete dolje
zlatnu mirnotočenu močvaru
sama padaju i sama se naslanjaju

iz jednog nepreglednog jutra
vire samo vrhovi moji prsti
drveta

prolazi
jedno lice planine je drugo
mi se okrećemo da je vidimo
gdje god da se nalazimo
ovo u nama se ne okreće nikada


čekamo te

do tada pazim da
pred vazduhom ne zaspim
iako
bilo koji zlatan i prazan
sumrak prvo zatvara
moje oči
i fosfora i meda

четвртак, 1. новембар 2012.

vidim da se saginje i čini mjesto. i lukom se pretvara sada kada šara u ovu misao
da je podigne u sebi
nakon što je bačen kamen u njoj dugo padao. najprije kroz
domaći stolnjak i tople čajeve rodne krvi,
zatim nikne se na mlad snijeg,
zatim se klizne u nevrijeme koje je
zazidano mjesto za ribare i njihove
tajne ljubavne
sastanke sa proljećem i porođaje golubica u jutra koja se ne mogu izmjeriti.

dalje, na krajevima više ne osviće ali tu su pecali
narodi i dizali svoju djecu visoko
i djeca su se najzad prstima takla vrhova
dalekovoda
koje kroz vrijeme u igri pokušavaju da dohvate
oduvijek.


hoće li iz mene sjutra
neko ko joj tepa kao močvari izvući
kameni točak kojeg treba liječiti,
pa kotrljati,
za sreću nedjeljama,
i praznicima