srce je moglo
da nas čuva visoko

u porcelanu u bosforu u prozoru jutros je
svanulo željezno i jestivo jutro parka i brodova
niz leđa i u očima i u meki stomak planine
svanulo je
jutro je
šištalo kroz rumene nosnice dalekog voljenog
tvoja blizina
o koju se grijem
da li je

u nama posljednje svanulo

mogli smo kapnuti u čaj, sa kišom iz nosa, mogli smo se
razgovoriti medni i nerazgovoreni, lokomotive jezika od žive zaljubljenih
u jedan jezik
koje šište u rumeno i ljuto
jutro djevojčice

ona je
svanula

dok smo mi juče, preko okna prebačeni,
lutali rukama kopali za toplim u
ljudima i metalima plemenitim, dok smo
čekali vjetreni
ljubav je čekala nas
u
vezna i rezbarena proljeća i dugo
molila sa zida meka

dok smo mi juče, izbačeni iz oka,
klečali pred sedam dorskih hramova
molili u oštećen pijesak, u grede galebova, u
nepoljuljana vremena sigurni
da nas slatka pljuvačka čeka, da nam sija sjutra
da ćemo sjutra stići
da ćemo se na svjetlu popiti

zovu se pustinje jer su ruke napustile
linija boka balkona najavljuje
silazak
znam jer se neko otrovao od cvijeta
u njenoj svijesti u prošlosti
podzemnja
i sada sanja kako put
postaje potok i ne zalazi

nego oni oni ako voliš silaze
i diraju nezbrinute vode govore
došli smo da te nosimo na ruke i da te ostavimo
na još daljem mjestu
na ruke

ma koliko da se rašire to je i dalje
jutro i već je prošlo
autobusi sanjaju valove dok se mimoilaze
biću veoma od zemlje poslije ove zemlje
biću jako šine

ko će grliti u dalekovod
u jutro niko