noću

tuga polaže jaja među
lopaticama, u šumi kišnih
jelena. ne može umor da mi
stane u ruke, ne može da
stane vrijeme u životinje.
ovaj moj mačak me uči
strpljenju iznutra: načuljim
uši, u mojoj krvi se kupa
mjesec, ispod njegovog
pazuha moje srce, krv mi
kupa srce, mjesec je čist kao
srce, u samom sebi se čistiš,
a vanka je tvoje krzno, i spolja
svi te vide kao životinju,
prelaziš noću krovove kuća
u kojima spavaju ljudi, a
ljude danju briga za tvoje srce
i za tvoje brige noću.

spavači po kućama

od boga sam naučila da
držim dlan preko čela dok
spavam da mi u snu ne
iskoči živa duša koja tamo
sjedi. ko tako nježno spušta
kišu na zemlju? tiho je,
možda sam progutala srce.
kao oni crnci potomci
lavova, koje guši zlatni rep
koji im se savio u grudima i
pucaju od tuge nekoliko puta
u istoriji, pa onda opet.
sumnjam da spavači po kućama
znaju išta o tuđim brigama, sumnjam
da ih brine to što rudari čeprkaju
po zemlji. sumnjam da će čuti
kad joj lopatom probiju srce.
a možda ustanu iz sna uplašeni
i vrate se u krevet. možda sam
progutala srce, i kad ga otkopaju
od njega ništa više
neće moći da se napravi.