ne pamtim

glava je kuća otvorenih pesnica u kojoj slobodno
padaju pisma i nečije dobroveče odjekuje
ne pamtim

ali to nijesam ja, to je vrijeme
tako namjestilo
da mi puca dlan kojim hoću da sačuvam
čelo od zvuka noćnih autobusa

obično ni u čemu
nema ničega
i prazni autobusi voze prazne putnike

a ja hvatam strašan zalet, skačem
u svojoj čaši vode se okrećem
na stomak

tako se borim
gutam sjajnu udicu

a autobusi prolaze
i tihi putnici
slušaju na radiju
moju kitovu pjesmu


kako te tražim

snijeg na bijelim lopaticama
i na njega kapne malo
vrlo malo
krvi s neba

grade
kako fino nestaješ
najviše od svega tvoje kapije
na kojima spavaju djevojke
po kojima mrak pravi
svoje koračnice

vraćam glavu u rijeke
da budem most za daj bože
što da ne

i moji molitveni prsti
kada dodiruju bilo šta
kada lomim hljeb za zimu
kada bacam hljeb za dobroveče

idem kući, tuđe životinje
stare u prozorima
a tebe nema da mi pomogneš