album porodice i dalje

ljubav

moje oko koje se ne završava nikada pa ni pod vodom
i ne zalazi ovo u nama niti tone
i nije se nikada probudilo


igra

ponekad sam ti nekoliko godina sjete.
i poslije dugo napuštam tu kožu
i ide mi krv na nos

preigrala sam se
kao
sat
mali radnik bez ruke uspomena iz vojske
kada zaspim preko kablova
natopi me i vidim te
ti si tu u nekom uglu
i ja ti prilazim
sa velikim načetim rukama
i ujutro ti si kao umro
i onda se ja razbijem
i zaražena i zlatna šapa vremena
i preko nje jestiva mahovina
to me prekrije
poslije tog sna


dolores je magla

leđa stare na svoju stranu i ako osjete dolje
zlatnu mirnotočenu močvaru
sama padaju i sama se naslanjaju

iz jednog nepreglednog jutra
vire samo vrhovi moji prsti
drveta

prolazi
jedno lice planine je drugo
mi se okrećemo da je vidimo
gdje god da se nalazimo
ovo u nama se ne okreće nikada


čekamo te

do tada pazim da
pred vazduhom ne zaspim
iako
bilo koji zlatan i prazan
sumrak prvo zatvara
moje oči
i fosfora i meda

vidim da se saginje i čini mjesto. i lukom se pretvara sada kada šara u ovu misao
da je podigne u sebi
nakon što je bačen kamen u njoj dugo padao. najprije kroz
domaći stolnjak i tople čajeve rodne krvi,
zatim nikne se na mlad snijeg,
zatim se klizne u nevrijeme koje je
zazidano mjesto za ribare i njihove
tajne ljubavne
sastanke sa proljećem i porođaje golubica u jutra koja se ne mogu izmjeriti.

dalje, na krajevima više ne osviće ali tu su pecali
narodi i dizali svoju djecu visoko
i djeca su se najzad prstima takla vrhova
dalekovoda
koje kroz vrijeme u igri pokušavaju da dohvate
oduvijek.


hoće li iz mene sjutra
neko ko joj tepa kao močvari izvući
kameni točak kojeg treba liječiti,
pa kotrljati,
za sreću nedjeljama,
i praznicima

album porodice

srce

godina drvenja je prošla preda mnom
presvukla se na ivici u godinu davljenja
niko nije šapnuo
ništa

ako gdjegod stanem pod strehu kakve
budućnosti
ako se razgalim u sjutra
slučajno
a sjutra me neće voljeti
načuljim i čujem:
slomljeno

niko ništa nije šapnuo




u duhove

ne zalazi
kralj duhova sa praga kuće
moje majke
plav preko vrhova
meni obećan stigao
jednu noć prespavao u mehanizmu
načeo pijesak
sad ga opet čekamo

na ramenima topao pritisak od djetinjstva
naših roditelja i soba
u nama podijeljena
jednom sjenkom svile na pola
da li te noću stvarno čujem
ili to ja pjevam za tebe

ne zalazi



majka

da odspavam u repeticiji proljeća kada me
izbaci
hoćeš li me
marljivim prstima
ponovo prespajati

jednog dana ova će se vrata
zatvoriti
i to više neće biti tvoji
koraci koje ću misliti
da čujem

i soba pod vodom
neće izroniti




i moj deda je nekad bio dvorac

plave figure moje stare porodice
zlatne do lakata
silaze sa rubova horizonta u pasinu

krunišemo me jutros
u noćnoj bašti
na znak padaju na koljena
obećanja da ćemo me voljeti

klonem u aplauz
potom zaplovimo vodovodom

liječe me dugo na ušću
u rijeku
kisnem u laku noć
srećna

prvo u zlatan eho unutrašnjosti ove fontane koja nam se postavila
neko pustio dijete da luta

da li zriš pitam kad ga se dotaknem usnama
i kako prolaziš među dvjema vodama

dijete ujutro izvire grudima na brijeg
poslije podne oblak namaknut

molim ga da spava u mom ljetovalištu
u ljubavi pod pazuhom na sigurnom

zveči zub noći i pada sijalica i strava
zatim se budim naglo na ogradama

govorim kako sam se utješila noge na ramenima
ponijela jer sam potrošila tražeći te.
oko mene šušnule i one krotke
padavičarke pustinje potom izašle
velike porasle stasale
u djevojke
dale mi neprošiven drugi kraj
svijeta da zategnem kad stignem.
nestale.

zatim naglo zaspim

u prvi kraj zemlja pjeva
to dječak na note i bol u cijevima
ovog svijeta ne može da zaspi.

srce je moglo
da nas čuva visoko

u porcelanu u bosforu u prozoru jutros je
svanulo željezno i jestivo jutro parka i brodova
niz leđa i u očima i u meki stomak planine
svanulo je
jutro je
šištalo kroz rumene nosnice dalekog voljenog
tvoja blizina
o koju se grijem
da li je

u nama posljednje svanulo

mogli smo kapnuti u čaj, sa kišom iz nosa, mogli smo se
razgovoriti medni i nerazgovoreni, lokomotive jezika od žive zaljubljenih
u jedan jezik
koje šište u rumeno i ljuto
jutro djevojčice

ona je
svanula

dok smo mi juče, preko okna prebačeni,
lutali rukama kopali za toplim u
ljudima i metalima plemenitim, dok smo
čekali vjetreni
ljubav je čekala nas
u
vezna i rezbarena proljeća i dugo
molila sa zida meka

dok smo mi juče, izbačeni iz oka,
klečali pred sedam dorskih hramova
molili u oštećen pijesak, u grede galebova, u
nepoljuljana vremena sigurni
da nas slatka pljuvačka čeka, da nam sija sjutra
da ćemo sjutra stići
da ćemo se na svjetlu popiti

zovu se pustinje jer su ruke napustile
linija boka balkona najavljuje
silazak
znam jer se neko otrovao od cvijeta
u njenoj svijesti u prošlosti
podzemnja
i sada sanja kako put
postaje potok i ne zalazi

nego oni oni ako voliš silaze
i diraju nezbrinute vode govore
došli smo da te nosimo na ruke i da te ostavimo
na još daljem mjestu
na ruke

ma koliko da se rašire to je i dalje
jutro i već je prošlo
autobusi sanjaju valove dok se mimoilaze
biću veoma od zemlje poslije ove zemlje
biću jako šine

ko će grliti u dalekovod
u jutro niko

neće više biti važno da li je
astronaut našao moje rabljeno lice
koje se pokazuje
još uvijek
nezabrinuto
mirno i kada zvone sidreni vezovi na molu
s kojeg je neko upravo skočio u svoju pjesmu
a taj neko je bio možda
možda i samo malo
važniji za širinu dlana
prostora
moje lice
kojeg zemlja sama pokazuje
ali kroz koju se više ne gleda
premda ona zvoni i dalje i poziva sve astronaute da se vrate svojim
baštama
bojim se da nas je podijelila
zazivajuća i duga
hiromantija svijeta
možda su ga zarobili dok je pjevao
pritisnuli ogradama sfera
i možda zelenkaste krvi
ostao je da živi kao školjka
možda i u uhu
ga nađem
ali ne vjerujem
neće više biti važno
kada se vratim
pošto nježno uhvatim za palac
to kopno koje me je sve vrijeme
čekalo besano
kada se vratim
zakupim mjesto i legnem
da zagrlim
tople
kosti predaka