album porodice

srce

godina drvenja je prošla preda mnom
presvukla se na ivici u godinu davljenja
niko nije šapnuo
ništa

ako gdjegod stanem pod strehu kakve
budućnosti
ako se razgalim u sjutra
slučajno
a sjutra me neće voljeti
načuljim i čujem:
slomljeno

niko ništa nije šapnuo




u duhove

ne zalazi
kralj duhova sa praga kuće
moje majke
plav preko vrhova
meni obećan stigao
jednu noć prespavao u mehanizmu
načeo pijesak
sad ga opet čekamo

na ramenima topao pritisak od djetinjstva
naših roditelja i soba
u nama podijeljena
jednom sjenkom svile na pola
da li te noću stvarno čujem
ili to ja pjevam za tebe

ne zalazi



majka

da odspavam u repeticiji proljeća kada me
izbaci
hoćeš li me
marljivim prstima
ponovo prespajati

jednog dana ova će se vrata
zatvoriti
i to više neće biti tvoji
koraci koje ću misliti
da čujem

i soba pod vodom
neće izroniti




i moj deda je nekad bio dvorac

plave figure moje stare porodice
zlatne do lakata
silaze sa rubova horizonta u pasinu

krunišemo me jutros
u noćnoj bašti
na znak padaju na koljena
obećanja da ćemo me voljeti

klonem u aplauz
potom zaplovimo vodovodom

liječe me dugo na ušću
u rijeku
kisnem u laku noć
srećna

prvo u zlatan eho unutrašnjosti ove fontane koja nam se postavila
neko pustio dijete da luta

da li zriš pitam kad ga se dotaknem usnama
i kako prolaziš među dvjema vodama

dijete ujutro izvire grudima na brijeg
poslije podne oblak namaknut

molim ga da spava u mom ljetovalištu
u ljubavi pod pazuhom na sigurnom

zveči zub noći i pada sijalica i strava
zatim se budim naglo na ogradama

govorim kako sam se utješila noge na ramenima
ponijela jer sam potrošila tražeći te.
oko mene šušnule i one krotke
padavičarke pustinje potom izašle
velike porasle stasale
u djevojke
dale mi neprošiven drugi kraj
svijeta da zategnem kad stignem.
nestale.

zatim naglo zaspim

u prvi kraj zemlja pjeva
to dječak na note i bol u cijevima
ovog svijeta ne može da zaspi.

srce je moglo
da nas čuva visoko

u porcelanu u bosforu u prozoru jutros je
svanulo željezno i jestivo jutro parka i brodova
niz leđa i u očima i u meki stomak planine
svanulo je
jutro je
šištalo kroz rumene nosnice dalekog voljenog
tvoja blizina
o koju se grijem
da li je

u nama posljednje svanulo

mogli smo kapnuti u čaj, sa kišom iz nosa, mogli smo se
razgovoriti medni i nerazgovoreni, lokomotive jezika od žive zaljubljenih
u jedan jezik
koje šište u rumeno i ljuto
jutro djevojčice

ona je
svanula

dok smo mi juče, preko okna prebačeni,
lutali rukama kopali za toplim u
ljudima i metalima plemenitim, dok smo
čekali vjetreni
ljubav je čekala nas
u
vezna i rezbarena proljeća i dugo
molila sa zida meka

dok smo mi juče, izbačeni iz oka,
klečali pred sedam dorskih hramova
molili u oštećen pijesak, u grede galebova, u
nepoljuljana vremena sigurni
da nas slatka pljuvačka čeka, da nam sija sjutra
da ćemo sjutra stići
da ćemo se na svjetlu popiti

zovu se pustinje jer su ruke napustile
linija boka balkona najavljuje
silazak
znam jer se neko otrovao od cvijeta
u njenoj svijesti u prošlosti
podzemnja
i sada sanja kako put
postaje potok i ne zalazi

nego oni oni ako voliš silaze
i diraju nezbrinute vode govore
došli smo da te nosimo na ruke i da te ostavimo
na još daljem mjestu
na ruke

ma koliko da se rašire to je i dalje
jutro i već je prošlo
autobusi sanjaju valove dok se mimoilaze
biću veoma od zemlje poslije ove zemlje
biću jako šine

ko će grliti u dalekovod
u jutro niko

neće više biti važno da li je
astronaut našao moje rabljeno lice
koje se pokazuje
još uvijek
nezabrinuto
mirno i kada zvone sidreni vezovi na molu
s kojeg je neko upravo skočio u svoju pjesmu
a taj neko je bio možda
možda i samo malo
važniji za širinu dlana
prostora
moje lice
kojeg zemlja sama pokazuje
ali kroz koju se više ne gleda
premda ona zvoni i dalje i poziva sve astronaute da se vrate svojim
baštama
bojim se da nas je podijelila
zazivajuća i duga
hiromantija svijeta
možda su ga zarobili dok je pjevao
pritisnuli ogradama sfera
i možda zelenkaste krvi
ostao je da živi kao školjka
možda i u uhu
ga nađem
ali ne vjerujem
neće više biti važno
kada se vratim
pošto nježno uhvatim za palac
to kopno koje me je sve vrijeme
čekalo besano
kada se vratim
zakupim mjesto i legnem
da zagrlim
tople
kosti predaka

možda će
mjesto što me ostavlja
samu na čitavo ljeto
doći za ramena

sa obramnicom i dvanaest ruža
za ravnoteže

i možda će
brod
da se snađe za san
kad ne gledam
kad noću ustanem
i otvorim prozor s druge strane kuće, rijeke
da strepim nad tuđim vodama
ako već u mojim rukama niče konj
uspomena na snagu od pokojnog dede
to i stari poni, sve od ostavštine
neka bude smeđ, od porinutog neba
hoću reći pomirenog, i odlutalog
za dan kad voze djeca
da pršti u pijesak
građa za sreću

to je bila prilika da se ponovo živi

nakon što se dokotrljalo doba
drugi put

pokazali su mi stari psi koji me prate
od djetinjstva

čije oči to polažem na dlanove da ih ne smeta vrijeme
koje vrijeme uspijeva ispod stola
i usporava,
na čije uši ljeti diše kuća postavljenih stolnjaka
koji se to dobri ljudi guraju u našem dimnjaku
ko nas to čuva dok stoji na rukama
u nama
ko me popravlja kad ne gledam
ko me kući
i u čijoj muzičkoj vodenici slušam
kako volim i koga