ne pamtim

glava je kuća otvorenih pesnica u kojoj slobodno
padaju pisma i nečije dobroveče odjekuje
ne pamtim

ali to nijesam ja, to je vrijeme
tako namjestilo
da mi puca dlan kojim hoću da sačuvam
čelo od zvuka noćnih autobusa

obično ni u čemu
nema ničega
i prazni autobusi voze prazne putnike

a ja hvatam strašan zalet, skačem
u svojoj čaši vode se okrećem
na stomak

tako se borim
gutam sjajnu udicu

a autobusi prolaze
i tihi putnici
slušaju na radiju
moju kitovu pjesmu


kako te tražim

snijeg na bijelim lopaticama
i na njega kapne malo
vrlo malo
krvi s neba

grade
kako fino nestaješ
najviše od svega tvoje kapije
na kojima spavaju djevojke
po kojima mrak pravi
svoje koračnice

vraćam glavu u rijeke
da budem most za daj bože
što da ne

i moji molitveni prsti
kada dodiruju bilo šta
kada lomim hljeb za zimu
kada bacam hljeb za dobroveče

idem kući, tuđe životinje
stare u prozorima
a tebe nema da mi pomogneš

pisma mojem srcu

voljela bih da mi u san stigne otvorena pesnica
i da u njoj pročitam:
srce je hljeb sa sedam kora
pa da se probudim i kažem:
vratite pisma pošiljaocu

i onda u ranu zoru
bosa, po julskim baricama
preko beskonačne bašte
odem i okačim prste
o kokošinjac

vidi kako su meka i pernata
pisma bože
koja čuvam u njemu


8888888888888888888888888888888888888888


padaće kiša, prodaću dvadeset ulaznica

kad svi odete kući, sa svojm psima
i samo meni ostanu tople klupe
za moje tople kosti

jer sada sam ja
moje malo kraljevstvo
u koje mjesec skače žmureći

roni ribe na dnu rijeke,
okreće ih na stomak
i gleda u svoje lice


8888888888888888888888888888888888888888



nosim ga na uzici, ko nas god sretne
mogao bi da nam raskopča košulju
jer tamo nas nema
moga srca i mene.

u bijeloj korpi sjedi djevojčica
i ljušti beskonačnu jabuku
iza mojih dugmadi, na njenom licu
je predveče, sjedi i ljušti
beskonačnu jabuku
a kore padaju
kroz vazduh jednu godinu, dvije godine
kore padaju i grizu jastuke

a djevojčica sjedi i ljušti
beskonačnu jabuku.

nosim ga na svilenom gajtanu
jedno moje dugme
koje je izgubilo pamćenje
nađe ga djevojčica
u srcu jabuke

putuje li do mene?

pravim noćni oglas
za svoju ljubav:
bacamo hljeb
u more

tri noći

opet noć bez psećih očiju. malo samo zagrebeš
kućna vrata i ona se otvore, zato što te
tvoja kuća voli jer te poznaje. koze u kuhinji
nježno pomičeš i ideš da staviš kafu.
upališ svjetlo anđeli griju prste nad šporetom,
kruže oko sijalice, gurkaju se ramenima
gledaju te u lice.
bog gleda kroz tebe i vidi kako mravi
dižu crkvu na seoskoj budali
i to je isto odakle god da dolaziš, oduvijek.

osim onih noći bez psećih očiju
kad neće da te puste u tvoju kuću
pa spavaš izvan svog sna
na otiraču, ispred vrata
pored pasa iz komšijskih snova.


###


ništa kao
noć bez vjetra
kad uši padaju
s drveća na zemlju
cigani lutaju po svijetu
traže
bijelo biciklo
nema ništa kao
nešto malo žuto
to ti stavljam
maslačak
u džep na košulji


###



izgubila sam novčić  i sjetila se
da je sreća plava djevojčica da ja nemam
u šaci ni pramen
njene kose
ali koštice na očima
imam kao pisma nekoga
iz dubine voćke čija je soba
sada ludnica u drugom selu
do koje više
ne stiže
ni bačen kamen

baš je fino u ovoj zemlji
otkako te nema

bog i struja nestaju
na svakih petnaest minuta

bašte, baš te

izgubljeno

ada nabokova

to su bili dani

neko postavlja zagonetke po šumi

a ti i ja preskačemo

evo vidi

ptice pjevaju ali na dalekim

mjestima

ne pružam više ni prst iz rukava

da ga nešto ne otkine

u bijelom svijetu

i nije mi žao mene

žao mi je pitomog poštenog džempera

na meni 

koji je uvijek nekako prazan

kad čučnem da se pomolim

u izgubljenom vagonu

u gomili vagona

u kojima mi udaramo

zelenim pesnicama

u nepokretna vrata

u svojim sada odvojenim snovima

deda

otkako je navodno umro

moj dobri đed

da tako kažemo pokojni

puna nam je kuća

anđela

ponekad od njih ne vidimo

televizor pa smo ga

jedne zime

iznijeli na snijeg

da se prehladi

umro je

jer nam više nije bio

potreban.

neću

a šta ako odem da spavam

pa se objesim u snu

za najdalju zvijezdu

a moji prijatelji

inje u šumi

i pojedine životinje

svi spavaju

mirni u šumama, mirni

u ludnicama

i noć pada na vjeternik

i još neke gradove

majke nijesu zatvorile prozore

pa dođe prehlada uveče

i šapće nešto djeci

i uši dječje počnu da rastu

i uši porastu i otpadnu

a djeca ne ostare

i ja sad treba da idem

u krevet i pravim se mirna

kao ne znam za san

koji je kad sam ja kao

zaspala

otišao i objesio se u štali

gore novine

u svakom zagrljaju ima nešto tuđe
pa ti sad vidi od nas dvoje
neko nije moj

ne znam jogu ali imam standardnu vježbu
kojom mijenjam boju
dana kada sve loše vijesti
liče na mene, pa stoga

za hiljadu godina kad se zaljubi
možda opet neko krene prema meni
u zimsku ravnodnevnicu sa psom

ali čini mi se
moraće okolo i pješke
i za hiljadu godina

kad sasvim ostari
moje svjetlo na prozoru

a imam mali prozor na potkrovlju
i sumnjam da me bog vidi
i pomjerim se

imam dakle tu vježbu
kao držim ruku pokazujem
na sunce

svjetlo se polomi jer se naputovalo

i na podu gore jedna po jedna
loše vijesti u novinama