pisma saobraćajnoj policiji

u autobusu

bude tako
dođeš i ostaviš svoje
perje u sjedištu autobusa
recimo

i evo srećnog putnika
što je našao tvoja
krila

zijeva

i slika nešto
na prozoru prstom

da sa druge strane gladna
djeca što gledaju
imaju mjesto doručka


bojažljivo

neko će da mi ukrade
prikolicu
dok spavam
i da je vuče za ruke preko
lakih šina
a prikolica će da plače i plače
dok se konačno
ne umiri u snu
onda će ona da sanja
da su mene ukrali
i da mi je prikolica sad siroče
magare
izgubljeno
u dolini peruti


zimska slika

molimo vas pogledajte

evo ovo
ostarjelo proljeće
u predubokim čizmama
ako ugazi u rijeku
zaustaviće je

ništa: mir nad ribama
ništa: od ljeta
nema: dogodine

samo lake sanke
što prestižu vozove
i nestaju na ušću

i slabi
tanani tanani tanani
ptičji vodostaji


telefonska sekretarica

ako neko bude zvao biću na onom
mjestu na livadi
sa kog nestaju krave
u rano proljeće na filmu

svirci u travi
beskrajni nazalni horovi
pokošeni na vrijeme
za dnevnik i crtani
i moj stari
san u pola osam

u dnevniku možda bude
samo nijemi snimak
sa svemirske stanice

kao: kosmonauti gledaju dolje
u moje uleglo mjesto na livadi
a oči im prazne
kao tegle za svice
sijaju

sezona soba

"moje srce pada sa visine od tri tisuće metara
svjestan svega kad ti poljubim ruku"

tomislav pavlek




jaje

nemam šaku dovoljno široku da stavim
na svoje srce.
umjesto toga mislim
o tome
kako trapezista čuči na ormaru
u penziji
između dunja, dinja i ditiramba
i gađa praćkom duhove.
srce mijenja spratove.
s vremena na vrijeme učini mi se
kad legnem potrbuške na težak
krevet svojih roditelja
kako pregrize ćebe i dušek
padne u čašu u podrumu
i razbije se srce kao jaje u supi
ali supa je barem topla.


svako jutro

uvijek se suzdržim
a u stvari
u prosječno svako treće
hladno jutro
hoću da sjednem
u krilo vozača
autobusa

i da mu šapnem
ne govori ništa nego nas
vodi pravo
u rijeku

ali uvijek se suzdržim
stavim svoju ruku
u svoju ruku
i izađem tiho


grijanje

sanjala sam kako imamo grijanje
u sobi
između zavjese i krila vrata
i čuvamo ga kao ljubimca
grijanje šišti i mekeće
spava nam kod hladnih nogu
u snu oboje imamo
dvije lijeve
i nemamo
stoga cipele
dam ti da ga češkaš iza uha
i ono je sve veće, kolko soba je
i ja ti kažem
samo neka nam je ona topla
a snijeg ako negdje mora
nek pada u nama


dovoljno blizu

ima ta priča o rijekama
uglavnom nešto kao
"sjedni dovoljno blizu
i odnijeće te"

što se mene tiče
kad podignem ruku gore
ja sam kao
grob na suncu
mirna

i pred rijekama i
daleko od njih

noć ode u drugo selo
da prespava

a na sredini
u matici
pas u meni zaspao, zaspao

brojanje pred san

ako zaspis sa cigaretom
zapalice se tvoja kuca

brojanje pred san:
od cega je andjeo
zlata ili drveta? i onaj ko je sam
da li je ako je sa andjelima?
i onima koji stalno odlaze

andjeo drveta:
ako zaspis sa cigaretom pasce
golub negdje otrovan, ti
tiha matematike, zapalice se kosa
i svjetla na dalekim
bijelim bregovima.

andjeo zlata:
ako zaspis sa cigaretom
pasce kuca sto je djecak iz tvoga oca
slagao kamen na kamen preko
zatvorenih ociju kada vrijeme ne gleda i
sto su kameni ispali
iz dzepa duhova preko vremena
stali tu. mi kada ih cujemo
to je sto ni andjeli nemaju nikuda
i od zlata su i od drveta

максим и утопљеница

пролог

ова је твоја
плава сова
и
свети синод
снова

врати сада
језеро на небо

četri bijele fale dvije

bijeli vazduh

pred odlazak u krevet za svaki slučaj

ostavi pertle. sada se i od jednog

belutka može učiniti požar,

u stomaku, punom vrelog

kamenja i podvodnog sna

o davljenju iz najdublje radosti.

belutak ima krvotok

predio ima svoju sjenku

zbog pamćenja svog pretka

predela,

belutak ima svoj trenutak

samo ona nema

ništa

ni rebara, ni kamena za rebra

na vidiku ili u stomaku, punom

vrelog kamenja. za svaki slučaj

ostavi pertle u kamenoj uvali

neba, prije nego što glavom

zaroni u vrelo kamenovo.

kada joj u zatvoru kitovih rebara

prije nego sto još jednom zatvori

oči,

anđeli budu tražili da ostavi

u toplim stijenama svoje pertle

ona će morati znati

da ih je izgubila

i da se sada svakako i

o bijeli vazduh

moze ovješati.

bijeli svijet

želim da je moguće da dobijam tvoj puls

izvještaj tvog disanja

umjesto ostatka pjesme ili svijeta.

ja sam onda sanjala da si umro od moje ruke

u stvari u moje ruke samo tvoje

lice uspijeva. potom sam

našla samo tvoj potiljak ali moje ruke

bez tvog lica su takođe odlutale

nekud iza bjeline lažnog potiljka

stranca. želim da je moguće

da i moje ruke padaju.

na neku zemlju iz koje će

cijeli svijet koji slijedi ove

biti sav od tvojeg lica.

trapezista ispovijeda

ja sam bio od ravnoteža ali,
ja je više neću moći ponijeti
ljepotu svijeta, žar na obali.
kružio sam kartom, šarao grom.
moja mreža od pljuvačke, velika vatra tebe.
dovde sicilija dobacuje
i umjesto nas sunčaju se na njoj
dvije lake koze u pšenici.

koliko još sirotinjskih ljeta?
i u avionu koji gori u bespomoćnom vazduhu
oni će izbiti kao kukci s druge strane neba.
i nije valjda da
će svi putnici biti spašeni
samo ne mi.

noću kad se ostrvo okrene na leđa
mrda prstima
meni to među gredama, među
mrežama, više ne govori ništa,
jer,
ako ne bude nikada, ja je više neću željeti ponijeti.

ljepotu svijeta, priču o okeanima.
imam i ja priču među gredama ali,
čini se, izvan domašaja ljeta.
zato ne dišem
i ne silazim sa trapeza sad kad imam pluća od vazduha.

ako ne bude nikada, pisaće da sam nestao avion.

ali čak i tada
ja ću skočiti u svoje pantalone,
promašiću
i u srećnom kraju ja ću na kraju
plakati u tvoju kosu

trapezista prosidba

popeo sam
usamljenost životinje
sa sobom na stolicu i odjednom
isuviše visok i grbav sam
loman na ovim
dugim nogama
neka neko zagrli brzo ako je ostalo
tijela u mojim leđima

i cvijeća

htio sam da je tada
isprosim praznim rukama
da je tada
popnem na stolicu koja hrama

u visinama

pa da je popnem u stijenjem pukao pakao
plafon neba nepremrežen
i da stojim na jednoj nozi
u sred matice
tako zauvijek

svijet nas da obiđe da misli na
dugodnevnu zelenu sahranu u
visinama stolice
potpuno uzemljene u vazduhu

i to da boli svijet jako i dugo
konjica ranjena niz ramena takva bol
u osojnoj strani tijela radi nezapamćene
prezelene sahrane i struje

a ona a ja
mi to u vodi da gore ne čujemo
u ušima više nikada