trapezista ispovijeda

ja sam bio od ravnoteža ali,
ja je više neću moći ponijeti
ljepotu svijeta, žar na obali.
kružio sam kartom, šarao grom.
moja mreža od pljuvačke, velika vatra tebe.
dovde sicilija dobacuje
i umjesto nas sunčaju se na njoj
dvije lake koze u pšenici.

koliko još sirotinjskih ljeta?
i u avionu koji gori u bespomoćnom vazduhu
oni će izbiti kao kukci s druge strane neba.
i nije valjda da
će svi putnici biti spašeni
samo ne mi.

noću kad se ostrvo okrene na leđa
mrda prstima
meni to među gredama, među
mrežama, više ne govori ništa,
jer,
ako ne bude nikada, ja je više neću željeti ponijeti.

ljepotu svijeta, priču o okeanima.
imam i ja priču među gredama ali,
čini se, izvan domašaja ljeta.
zato ne dišem
i ne silazim sa trapeza sad kad imam pluća od vazduha.

ako ne bude nikada, pisaće da sam nestao avion.

ali čak i tada
ja ću skočiti u svoje pantalone,
promašiću
i u srećnom kraju ja ću na kraju
plakati u tvoju kosu