sezona soba

"moje srce pada sa visine od tri tisuće metara
svjestan svega kad ti poljubim ruku"

tomislav pavlek




jaje

nemam šaku dovoljno široku da stavim
na svoje srce.
umjesto toga mislim
o tome
kako trapezista čuči na ormaru
u penziji
između dunja, dinja i ditiramba
i gađa praćkom duhove.
srce mijenja spratove.
s vremena na vrijeme učini mi se
kad legnem potrbuške na težak
krevet svojih roditelja
kako pregrize ćebe i dušek
padne u čašu u podrumu
i razbije se srce kao jaje u supi
ali supa je barem topla.


svako jutro

uvijek se suzdržim
a u stvari
u prosječno svako treće
hladno jutro
hoću da sjednem
u krilo vozača
autobusa

i da mu šapnem
ne govori ništa nego nas
vodi pravo
u rijeku

ali uvijek se suzdržim
stavim svoju ruku
u svoju ruku
i izađem tiho


grijanje

sanjala sam kako imamo grijanje
u sobi
između zavjese i krila vrata
i čuvamo ga kao ljubimca
grijanje šišti i mekeće
spava nam kod hladnih nogu
u snu oboje imamo
dvije lijeve
i nemamo
stoga cipele
dam ti da ga češkaš iza uha
i ono je sve veće, kolko soba je
i ja ti kažem
samo neka nam je ona topla
a snijeg ako negdje mora
nek pada u nama


dovoljno blizu

ima ta priča o rijekama
uglavnom nešto kao
"sjedni dovoljno blizu
i odnijeće te"

što se mene tiče
kad podignem ruku gore
ja sam kao
grob na suncu
mirna

i pred rijekama i
daleko od njih

noć ode u drugo selo
da prespava

a na sredini
u matici
pas u meni zaspao, zaspao