максим и утопљеница

пролог

ова је твоја
плава сова
и
свети синод
снова

врати сада
језеро на небо

četri bijele fale dvije

bijeli vazduh

pred odlazak u krevet za svaki slučaj

ostavi pertle. sada se i od jednog

belutka može učiniti požar,

u stomaku, punom vrelog

kamenja i podvodnog sna

o davljenju iz najdublje radosti.

belutak ima krvotok

predio ima svoju sjenku

zbog pamćenja svog pretka

predela,

belutak ima svoj trenutak

samo ona nema

ništa

ni rebara, ni kamena za rebra

na vidiku ili u stomaku, punom

vrelog kamenja. za svaki slučaj

ostavi pertle u kamenoj uvali

neba, prije nego što glavom

zaroni u vrelo kamenovo.

kada joj u zatvoru kitovih rebara

prije nego sto još jednom zatvori

oči,

anđeli budu tražili da ostavi

u toplim stijenama svoje pertle

ona će morati znati

da ih je izgubila

i da se sada svakako i

o bijeli vazduh

moze ovješati.

bijeli svijet

želim da je moguće da dobijam tvoj puls

izvještaj tvog disanja

umjesto ostatka pjesme ili svijeta.

ja sam onda sanjala da si umro od moje ruke

u stvari u moje ruke samo tvoje

lice uspijeva. potom sam

našla samo tvoj potiljak ali moje ruke

bez tvog lica su takođe odlutale

nekud iza bjeline lažnog potiljka

stranca. želim da je moguće

da i moje ruke padaju.

na neku zemlju iz koje će

cijeli svijet koji slijedi ove

biti sav od tvojeg lica.

trapezista ispovijeda

ja sam bio od ravnoteža ali,
ja je više neću moći ponijeti
ljepotu svijeta, žar na obali.
kružio sam kartom, šarao grom.
moja mreža od pljuvačke, velika vatra tebe.
dovde sicilija dobacuje
i umjesto nas sunčaju se na njoj
dvije lake koze u pšenici.

koliko još sirotinjskih ljeta?
i u avionu koji gori u bespomoćnom vazduhu
oni će izbiti kao kukci s druge strane neba.
i nije valjda da
će svi putnici biti spašeni
samo ne mi.

noću kad se ostrvo okrene na leđa
mrda prstima
meni to među gredama, među
mrežama, više ne govori ništa,
jer,
ako ne bude nikada, ja je više neću željeti ponijeti.

ljepotu svijeta, priču o okeanima.
imam i ja priču među gredama ali,
čini se, izvan domašaja ljeta.
zato ne dišem
i ne silazim sa trapeza sad kad imam pluća od vazduha.

ako ne bude nikada, pisaće da sam nestao avion.

ali čak i tada
ja ću skočiti u svoje pantalone,
promašiću
i u srećnom kraju ja ću na kraju
plakati u tvoju kosu

trapezista prosidba

popeo sam
usamljenost životinje
sa sobom na stolicu i odjednom
isuviše visok i grbav sam
loman na ovim
dugim nogama
neka neko zagrli brzo ako je ostalo
tijela u mojim leđima

i cvijeća

htio sam da je tada
isprosim praznim rukama
da je tada
popnem na stolicu koja hrama

u visinama

pa da je popnem u stijenjem pukao pakao
plafon neba nepremrežen
i da stojim na jednoj nozi
u sred matice
tako zauvijek

svijet nas da obiđe da misli na
dugodnevnu zelenu sahranu u
visinama stolice
potpuno uzemljene u vazduhu

i to da boli svijet jako i dugo
konjica ranjena niz ramena takva bol
u osojnoj strani tijela radi nezapamćene
prezelene sahrane i struje

a ona a ja
mi to u vodi da gore ne čujemo
u ušima više nikada

avgust i kokoška

ovaj avgust od vode
nije mogao da spava u vinogradu
budi se na dvije pole noći i kreće
sam po dvorištu u svoje snospoticanje
sa one strane ruke
duboko u sebi uvrijeđen buđenjem
jun kokoške tone
još dublje u jedini san
kokoška je hiljadu ptica podijeljenih sa ništa
i san o letenju
i sad avgust bijel zamakao plavi predjele
a ona je letina njenih predaka
iskopina u vazduhu topla rupa u pijesku
i nesanica između dva stabla
koja puši i spava pljuvačkom svijetlom
kao jedina misao koja postoji za svijet
u vezi sa daljinama

zid juna

junski topao zid je predio na koji se
brod toplooki davno nasadio.
izađem da pušim
u magli i lijene
dvije vasione
od kojih jedna pušta vodu
druga da me umije
i naslonim se na zid ljeta
a pas u mom koljenu
na šapama otvara rane oči
i lizne me preko srca.

peta - prisluškivanje

biram da prespavam i dan i noć
u toploti zida. sjutra iduće
godine ustaće. u punom autobusu
i između dva semafora za toplinu
o druge se okrećem, i slučajno
padnem dok pjevam pa zagrlim

jutro dvorišta. bijela zvjerka prati
za mnom svjetlo koje luta po močvari.
kad u njoj hodam po haljini.
voljela bih da sam bijela
za vratima
svake noći kada se udajem
prisluškujem

kao svoje, krilo nosim
i ono je takođe čelo
u kom pamtim: da su narodi mog perja
slušali šine i ne čuje se
ni bijeli on da dolazi malim ušima
u velikoj crvenoj zemlji
ni crni on da dolazi otkad pamtim
bijelo čelo u kom patim.