trapezista, puni glas

želim da od pljuvačke u tvojim uglovima
usana čista svila natkrili podrume.
ja sam odavde
iskopina u vazduhu i vidim razno:
poljari izjutra
polegnu svoju djecu u visoke svježe rupe
u zemlji i odlaze da se troše na suncu

a uveče poslije rada
penju ih na ramena sa prvom grbom
uveče ih spuštaju u san u slamu
ujutro ih bude manje: djeca se smanjuju
grbe na njima rastu kao kolači.

da li bi mogla, moja zaturena draga
moja ljubavi puna glasova
svojom pjesmom da podigneš
ovaj svod

san trapeziste

vlakom-duhom sam stigao na snijeg.
to su leptiri vukli duge sjenke sanke
oni mi obukli haljine u ovoj
kocki leda da me pripreme na vazduh
da mi šapnu da je umrla ili se samo
odvezla lakim kolima
mada ona živa
šestarom šeta vremena i ja
toliko znam o njoj

sam trapezista

kada prede pjeva
i predio. dugo sam
vas volio odavde,
predugo. ispod moga
prsta ona sanja

da se prenosi srcem
sama u vremenima i da
sama je sa snom
među vrhovima

između mene i nje kosti
naših budućih životinja

prašina kapaka je snijeg
iduće godine i strese ga.

moram da je probudim



njegovoj ljubavi je hladno na zemlji

bog ne da da dođu da nam sijeku struju.
ovo je jedino toplo
mjesto u nekoliko gradova za koje znam.
pedalam nedostajanje kroz mirisno
polje. sa mnom su duhovi dakle
nikada sama. ja više nemam
ruke ili grijanje i grije me
ulica ili ništa. grije me
pogled na gore. uglavnom,
vidim te, nasmij se.

on će
možda
nešto toplo u vodovodu pod nama
da osvijetli zubima

bog se osmjehuje zauvijek

noću
ja sam
duga zvijezda sa širokim
rasponom među prstima

ljubav je trava na iznenadnim mjestima

gdje te nalazim
da spavaš
u cijevima

kao mahovina, pjesma sjevera

o leđa oslonjena
dva morska medvjeda

kamenprostor među nama
u sebe okrenut je pećina

i mamimore i
podvodna
ljubavna rasprava
i slaganje korala
po vremenima

trapezista na vazduhu

okrećem sunce ispred trafike moje su
oči beskonačne. neka ona sa rukama
oluka polja savija.
sanjam iz prašine
na dvije atmosfere
sanjam je
zemlju snažnu na krajevima.


odgovor trapeziste

sa ove nepreležane
visine među
ljuljaškama koje sanjaju
o malo čemu mogu
da govorim izbliza

u meni u vrh prsta na tren
umjesto mene
u meni ove godine
pauk sni
i veće
od mene nešto meni
u mrežu meni hvata
u snu


trapezista piše na zemlju ljubavno pismo

više nego izvođenje na svjetlo što sam
ja sam prašinasta zvjerka i sfere
dugim vas svojim jezikom
do gore dovodim
i zadužujem

radim svjetlo na ovome

zagrljaj njen krug drveća ne zatvara
jedna svijetla poluga skakavca za sluh
koju spuštam na nju iz bone visine
jedna tamna tanana dolje
koja je razvodnik za jastuk svoj

a ujutro

svijetli nervni sistem prostorije
a samo jedna je
tačka tamnila
a to ona je

trapezista piše ljubavno pismo i pogađa

ovo ide na zemlju
dolje je

piće iz saksije i u neko doba neće je
biti više za kestenje. prije toga
čuće o pauku koji
mora da je dugo sve

ovo sanjao za nas

razbiće se
o jedrenje

a kost njena bijela
više neće biti ona

ako čujete za mene je
na zemlju posijte
za mene dolje
gdje ovo ide

drvo čaja

spava gladna
za tobom spava
koštana stanica
i u njoj
spavaju gladni
svi
koji su ikada
vidjeli svemira

gladan je i u ruci
koju spušta na izvjesnost mjesta
titan koji je grizao brodove umro
od slanosti

zvonilo u hramu u rijeci gdje
prvi put viđen je div kako se kupa
u svom metalu i posljednji je
put viđen

album porodice i dalje

ljubav

moje oko koje se ne završava nikada pa ni pod vodom
i ne zalazi ovo u nama niti tone
i nije se nikada probudilo


igra

ponekad sam ti nekoliko godina sjete.
i poslije dugo napuštam tu kožu
i ide mi krv na nos

preigrala sam se
kao
sat
mali radnik bez ruke uspomena iz vojske
kada zaspim preko kablova
natopi me i vidim te
ti si tu u nekom uglu
i ja ti prilazim
sa velikim načetim rukama
i ujutro ti si kao umro
i onda se ja razbijem
i zaražena i zlatna šapa vremena
i preko nje jestiva mahovina
to me prekrije
poslije tog sna


dolores je magla

leđa stare na svoju stranu i ako osjete dolje
zlatnu mirnotočenu močvaru
sama padaju i sama se naslanjaju

iz jednog nepreglednog jutra
vire samo vrhovi moji prsti
drveta

prolazi
jedno lice planine je drugo
mi se okrećemo da je vidimo
gdje god da se nalazimo
ovo u nama se ne okreće nikada


čekamo te

do tada pazim da
pred vazduhom ne zaspim
iako
bilo koji zlatan i prazan
sumrak prvo zatvara
moje oči
i fosfora i meda

vidim da se saginje i čini mjesto. i lukom se pretvara sada kada šara u ovu misao
da je podigne u sebi
nakon što je bačen kamen u njoj dugo padao. najprije kroz
domaći stolnjak i tople čajeve rodne krvi,
zatim nikne se na mlad snijeg,
zatim se klizne u nevrijeme koje je
zazidano mjesto za ribare i njihove
tajne ljubavne
sastanke sa proljećem i porođaje golubica u jutra koja se ne mogu izmjeriti.

dalje, na krajevima više ne osviće ali tu su pecali
narodi i dizali svoju djecu visoko
i djeca su se najzad prstima takla vrhova
dalekovoda
koje kroz vrijeme u igri pokušavaju da dohvate
oduvijek.


hoće li iz mene sjutra
neko ko joj tepa kao močvari izvući
kameni točak kojeg treba liječiti,
pa kotrljati,
za sreću nedjeljama,
i praznicima