trapezista na vazduhu

okrećem sunce ispred trafike moje su
oči beskonačne. neka ona sa rukama
oluka polja savija.
sanjam iz prašine
na dvije atmosfere
sanjam je
zemlju snažnu na krajevima.


odgovor trapeziste

sa ove nepreležane
visine među
ljuljaškama koje sanjaju
o malo čemu mogu
da govorim izbliza

u meni u vrh prsta na tren
umjesto mene
u meni ove godine
pauk sni
i veće
od mene nešto meni
u mrežu meni hvata
u snu


trapezista piše na zemlju ljubavno pismo

više nego izvođenje na svjetlo što sam
ja sam prašinasta zvjerka i sfere
dugim vas svojim jezikom
do gore dovodim
i zadužujem

radim svjetlo na ovome

zagrljaj njen krug drveća ne zatvara
jedna svijetla poluga skakavca za sluh
koju spuštam na nju iz bone visine
jedna tamna tanana dolje
koja je razvodnik za jastuk svoj

a ujutro

svijetli nervni sistem prostorije
a samo jedna je
tačka tamnila
a to ona je

trapezista piše ljubavno pismo i pogađa

ovo ide na zemlju
dolje je

piće iz saksije i u neko doba neće je
biti više za kestenje. prije toga
čuće o pauku koji
mora da je dugo sve

ovo sanjao za nas

razbiće se
o jedrenje

a kost njena bijela
više neće biti ona

ako čujete za mene je
na zemlju posijte
za mene dolje
gdje ovo ide