zovu se pustinje jer su ruke napustile
linija boka balkona najavljuje
silazak
znam jer se neko otrovao od cvijeta
u njenoj svijesti u prošlosti
podzemnja
i sada sanja kako put
postaje potok i ne zalazi

nego oni oni ako voliš silaze
i diraju nezbrinute vode govore
došli smo da te nosimo na ruke i da te ostavimo
na još daljem mjestu
na ruke

ma koliko da se rašire to je i dalje
jutro i već je prošlo
autobusi sanjaju valove dok se mimoilaze
biću veoma od zemlje poslije ove zemlje
biću jako šine

ko će grliti u dalekovod
u jutro niko

neće više biti važno da li je
astronaut našao moje rabljeno lice
koje se pokazuje
još uvijek
nezabrinuto
mirno i kada zvone sidreni vezovi na molu
s kojeg je neko upravo skočio u svoju pjesmu
a taj neko je bio možda
možda i samo malo
važniji za širinu dlana
prostora
moje lice
kojeg zemlja sama pokazuje
ali kroz koju se više ne gleda
premda ona zvoni i dalje i poziva sve astronaute da se vrate svojim
baštama
bojim se da nas je podijelila
zazivajuća i duga
hiromantija svijeta
možda su ga zarobili dok je pjevao
pritisnuli ogradama sfera
i možda zelenkaste krvi
ostao je da živi kao školjka
možda i u uhu
ga nađem
ali ne vjerujem
neće više biti važno
kada se vratim
pošto nježno uhvatim za palac
to kopno koje me je sve vrijeme
čekalo besano
kada se vratim
zakupim mjesto i legnem
da zagrlim
tople
kosti predaka

možda će
mjesto što me ostavlja
samu na čitavo ljeto
doći za ramena

sa obramnicom i dvanaest ruža
za ravnoteže

i možda će
brod
da se snađe za san
kad ne gledam
kad noću ustanem
i otvorim prozor s druge strane kuće, rijeke
da strepim nad tuđim vodama
ako već u mojim rukama niče konj
uspomena na snagu od pokojnog dede
to i stari poni, sve od ostavštine
neka bude smeđ, od porinutog neba
hoću reći pomirenog, i odlutalog
za dan kad voze djeca
da pršti u pijesak
građa za sreću

to je bila prilika da se ponovo živi

nakon što se dokotrljalo doba
drugi put

pokazali su mi stari psi koji me prate
od djetinjstva

čije oči to polažem na dlanove da ih ne smeta vrijeme
koje vrijeme uspijeva ispod stola
i usporava,
na čije uši ljeti diše kuća postavljenih stolnjaka
koji se to dobri ljudi guraju u našem dimnjaku
ko nas to čuva dok stoji na rukama
u nama
ko me popravlja kad ne gledam
ko me kući
i u čijoj muzičkoj vodenici slušam
kako volim i koga

moram da se klonim visoke trave u kojoj kašlje vedrina
ovako istegnuta preko svijeta kao stara zmija
djeca me se plaše kao prehlade
i ne skaču više bezbrižno u travu
kao nekada

uskoro će na ovom mjestu
roditelji istoj toj djeci
pokazivati autobuse kao zvjerinje
i neće od mene biti ni traga vremena
po džepovima

onog vremena

u kojem se pilo cvijeće na prazno srce
i mnogi mnogi veseli zvonovi
šetkali se molom kao razroki oleandri

stari smo i prošli ali ipak
vičemo živjelo naše sunce zasukano
 i sunce ipak
živi

ako igdje sam
onda je to ovaj dobroćudni haos
svih stvari

te stvari
postrojene pod prozorom
na dlan da staviš
i još i za jagodu mjesta da ostane

ne može vrijeme da pulsira
prije nego se otme
krv uhvaćena u sat