gore novine

u svakom zagrljaju ima nešto tuđe
pa ti sad vidi od nas dvoje
neko nije moj

ne znam jogu ali imam standardnu vježbu
kojom mijenjam boju
dana kada sve loše vijesti
liče na mene, pa stoga

za hiljadu godina kad se zaljubi
možda opet neko krene prema meni
u zimsku ravnodnevnicu sa psom

ali čini mi se
moraće okolo i pješke
i za hiljadu godina

kad sasvim ostari
moje svjetlo na prozoru

a imam mali prozor na potkrovlju
i sumnjam da me bog vidi
i pomjerim se

imam dakle tu vježbu
kao držim ruku pokazujem
na sunce

svjetlo se polomi jer se naputovalo

i na podu gore jedna po jedna
loše vijesti u novinama

sjećaš se

sjećaš se
onog ljeta kad sam sanjala
tvoju kutiju cigareta na kojoj piše
nešto o umiranju na grčkom.

e pa
ništa od toga ljeta i umiranja.

ne znam više da li mi niče
osmica ili kuća. što se mojih
očiju tiče, zora je prizor
ganuća.

bez obzira, još pazim na tebe recimo
kad odem da spavam, jer sanjam suvo
korito rijeke što prolazi kroz grad.
i u snu te tražim da ti kažem
da premjestiš svoj krevet
sa obale u drugu sobu.

i idem tako gradom i
brojim tako brojim
ali preskačem drveća.

poslije bude da padne mrak i
duva vjetar i vraća
dim u dimnjake i dnevne sobe.
dječji nožni prsti grabe na spavanje
u skoro svim kupatilima.

meni se na prozor hvata lišće i
proljeće od te slike. poslije,
proljeće ostari i padne sa prozora.

onda bude pred san:
ja brojim koze na siciliji
al' ima samo dvije.

pa zaspim veoma brzo.
i spavam spavam spavam
dok se ne udavim.

iza škole

praćke imaju treće oko
kao i naše igre
u prašini na ulici
ja i sad čekam
da mi padne golub
u tjeme

u prašini na ulici
u strašnoj vrućini
još smo bosi
još ti vadim polako
srču iz tabana

i polako te ljubim
iza dovratka iza škole
u pola osam
dođi sam i bos

ne brini
oni se skupljaju
na dnevnik kao na sijalicu
pored jastuka trune šeherezada
ništa ne brini
jer kad zaspiš ja ću da je
metlom počistim

ljeto

e.e. cummingsu za rođendan


ljeto nema nikog svog
na pola puta između
dva oleandra
u baštenskoj stolici u času
kad se bolno porađaju
pčele
u podne

zaspala sam u sjedjećem položaju

sve ljude su tada
jugovi najurili sa juga u moj san
došli su zlatni da mi postanu
baštenska ograda

u snu kažem sljedeće:
skupljaju se na mene ptice
kao kiša
na hram kiše

a ja spavam kao badem
ili uspomena u srcu lubenice

a male ruke kiše
vire preko ograde

i vide
kako dišem

samo male ruke kiše
vide
kako u snu dišem

poslije osmijeha

ovo možeš da nosiš
kad mi budeš
mahala iz auta
rumeno obraza
ako ga ikad nađemo
jer se zastidilo i
sakrilo
pod krevet

zovemo ga imenima

ali ko sam ja
u tami ispod kreveta
da ptice učim riječima

po ormarima one se već
presvlače za proslave
a na proslave će umjesto mene
ići moja haljina
na prozore

eno je u prodavnici
pored apoteke
postrojava četu beznadežne
djece
uči ih zimu za domaći

eno je u rijeci
nose je ribe na svojim
mislima
pegla se među dva kamena
u vodi što je nastupila
poslije mog osmijeha

pisma saobraćajnoj policiji

u autobusu

bude tako
dođeš i ostaviš svoje
perje u sjedištu autobusa
recimo

i evo srećnog putnika
što je našao tvoja
krila

zijeva

i slika nešto
na prozoru prstom

da sa druge strane gladna
djeca što gledaju
imaju mjesto doručka


bojažljivo

neko će da mi ukrade
prikolicu
dok spavam
i da je vuče za ruke preko
lakih šina
a prikolica će da plače i plače
dok se konačno
ne umiri u snu
onda će ona da sanja
da su mene ukrali
i da mi je prikolica sad siroče
magare
izgubljeno
u dolini peruti


zimska slika

molimo vas pogledajte

evo ovo
ostarjelo proljeće
u predubokim čizmama
ako ugazi u rijeku
zaustaviće je

ništa: mir nad ribama
ništa: od ljeta
nema: dogodine

samo lake sanke
što prestižu vozove
i nestaju na ušću

i slabi
tanani tanani tanani
ptičji vodostaji


telefonska sekretarica

ako neko bude zvao biću na onom
mjestu na livadi
sa kog nestaju krave
u rano proljeće na filmu

svirci u travi
beskrajni nazalni horovi
pokošeni na vrijeme
za dnevnik i crtani
i moj stari
san u pola osam

u dnevniku možda bude
samo nijemi snimak
sa svemirske stanice

kao: kosmonauti gledaju dolje
u moje uleglo mjesto na livadi
a oči im prazne
kao tegle za svice
sijaju

sezona soba

"moje srce pada sa visine od tri tisuće metara
svjestan svega kad ti poljubim ruku"

tomislav pavlek




jaje

nemam šaku dovoljno široku da stavim
na svoje srce.
umjesto toga mislim
o tome
kako trapezista čuči na ormaru
u penziji
između dunja, dinja i ditiramba
i gađa praćkom duhove.
srce mijenja spratove.
s vremena na vrijeme učini mi se
kad legnem potrbuške na težak
krevet svojih roditelja
kako pregrize ćebe i dušek
padne u čašu u podrumu
i razbije se srce kao jaje u supi
ali supa je barem topla.


svako jutro

uvijek se suzdržim
a u stvari
u prosječno svako treće
hladno jutro
hoću da sjednem
u krilo vozača
autobusa

i da mu šapnem
ne govori ništa nego nas
vodi pravo
u rijeku

ali uvijek se suzdržim
stavim svoju ruku
u svoju ruku
i izađem tiho


grijanje

sanjala sam kako imamo grijanje
u sobi
između zavjese i krila vrata
i čuvamo ga kao ljubimca
grijanje šišti i mekeće
spava nam kod hladnih nogu
u snu oboje imamo
dvije lijeve
i nemamo
stoga cipele
dam ti da ga češkaš iza uha
i ono je sve veće, kolko soba je
i ja ti kažem
samo neka nam je ona topla
a snijeg ako negdje mora
nek pada u nama


dovoljno blizu

ima ta priča o rijekama
uglavnom nešto kao
"sjedni dovoljno blizu
i odnijeće te"

što se mene tiče
kad podignem ruku gore
ja sam kao
grob na suncu
mirna

i pred rijekama i
daleko od njih

noć ode u drugo selo
da prespava

a na sredini
u matici
pas u meni zaspao, zaspao