baš je fino u ovoj zemlji
otkako te nema

bog i struja nestaju
na svakih petnaest minuta

bašte, baš te

izgubljeno

ada nabokova

to su bili dani

neko postavlja zagonetke po šumi

a ti i ja preskačemo

evo vidi

ptice pjevaju ali na dalekim

mjestima

ne pružam više ni prst iz rukava

da ga nešto ne otkine

u bijelom svijetu

i nije mi žao mene

žao mi je pitomog poštenog džempera

na meni 

koji je uvijek nekako prazan

kad čučnem da se pomolim

u izgubljenom vagonu

u gomili vagona

u kojima mi udaramo

zelenim pesnicama

u nepokretna vrata

u svojim sada odvojenim snovima

deda

otkako je navodno umro

moj dobri đed

da tako kažemo pokojni

puna nam je kuća

anđela

ponekad od njih ne vidimo

televizor pa smo ga

jedne zime

iznijeli na snijeg

da se prehladi

umro je

jer nam više nije bio

potreban.

neću

a šta ako odem da spavam

pa se objesim u snu

za najdalju zvijezdu

a moji prijatelji

inje u šumi

i pojedine životinje

svi spavaju

mirni u šumama, mirni

u ludnicama

i noć pada na vjeternik

i još neke gradove

majke nijesu zatvorile prozore

pa dođe prehlada uveče

i šapće nešto djeci

i uši dječje počnu da rastu

i uši porastu i otpadnu

a djeca ne ostare

i ja sad treba da idem

u krevet i pravim se mirna

kao ne znam za san

koji je kad sam ja kao

zaspala

otišao i objesio se u štali

gore novine

u svakom zagrljaju ima nešto tuđe
pa ti sad vidi od nas dvoje
neko nije moj

ne znam jogu ali imam standardnu vježbu
kojom mijenjam boju
dana kada sve loše vijesti
liče na mene, pa stoga

za hiljadu godina kad se zaljubi
možda opet neko krene prema meni
u zimsku ravnodnevnicu sa psom

ali čini mi se
moraće okolo i pješke
i za hiljadu godina

kad sasvim ostari
moje svjetlo na prozoru

a imam mali prozor na potkrovlju
i sumnjam da me bog vidi
i pomjerim se

imam dakle tu vježbu
kao držim ruku pokazujem
na sunce

svjetlo se polomi jer se naputovalo

i na podu gore jedna po jedna
loše vijesti u novinama

sjećaš se

sjećaš se
onog ljeta kad sam sanjala
tvoju kutiju cigareta na kojoj piše
nešto o umiranju na grčkom.

e pa
ništa od toga ljeta i umiranja.

ne znam više da li mi niče
osmica ili kuća. što se mojih
očiju tiče, zora je prizor
ganuća.

bez obzira, još pazim na tebe recimo
kad odem da spavam, jer sanjam suvo
korito rijeke što prolazi kroz grad.
i u snu te tražim da ti kažem
da premjestiš svoj krevet
sa obale u drugu sobu.

i idem tako gradom i
brojim tako brojim
ali preskačem drveća.

poslije bude da padne mrak i
duva vjetar i vraća
dim u dimnjake i dnevne sobe.
dječji nožni prsti grabe na spavanje
u skoro svim kupatilima.

meni se na prozor hvata lišće i
proljeće od te slike. poslije,
proljeće ostari i padne sa prozora.

onda bude pred san:
ja brojim koze na siciliji
al' ima samo dvije.

pa zaspim veoma brzo.
i spavam spavam spavam
dok se ne udavim.

iza škole

praćke imaju treće oko
kao i naše igre
u prašini na ulici
ja i sad čekam
da mi padne golub
u tjeme

u prašini na ulici
u strašnoj vrućini
još smo bosi
još ti vadim polako
srču iz tabana

i polako te ljubim
iza dovratka iza škole
u pola osam
dođi sam i bos

ne brini
oni se skupljaju
na dnevnik kao na sijalicu
pored jastuka trune šeherezada
ništa ne brini
jer kad zaspiš ja ću da je
metlom počistim

ljeto

e.e. cummingsu za rođendan


ljeto nema nikog svog
na pola puta između
dva oleandra
u baštenskoj stolici u času
kad se bolno porađaju
pčele
u podne

zaspala sam u sjedjećem položaju

sve ljude su tada
jugovi najurili sa juga u moj san
došli su zlatni da mi postanu
baštenska ograda

u snu kažem sljedeće:
skupljaju se na mene ptice
kao kiša
na hram kiše

a ja spavam kao badem
ili uspomena u srcu lubenice

a male ruke kiše
vire preko ograde

i vide
kako dišem

samo male ruke kiše
vide
kako u snu dišem

poslije osmijeha

ovo možeš da nosiš
kad mi budeš
mahala iz auta
rumeno obraza
ako ga ikad nađemo
jer se zastidilo i
sakrilo
pod krevet

zovemo ga imenima

ali ko sam ja
u tami ispod kreveta
da ptice učim riječima

po ormarima one se već
presvlače za proslave
a na proslave će umjesto mene
ići moja haljina
na prozore

eno je u prodavnici
pored apoteke
postrojava četu beznadežne
djece
uči ih zimu za domaći

eno je u rijeci
nose je ribe na svojim
mislima
pegla se među dva kamena
u vodi što je nastupila
poslije mog osmijeha